Pionirska dječja željeznica, u kojoj su djeca mogla biti strojovođe ili kondukteri, prodavati karte ili otpravljati vlakove, nekoć je bila san svakog dječaka (i mnogih djevojčica) od Leipziga do Vladivostoka. Blizanci Viktor i Karmen iz Budimpešte i njihov prijatelj Gergö upravljaju starinskim sklopkama, polugama i telefonima, stoje u vrsti na svečanosti sa zastavama i pjevaju stare pjesme oko logorske vatre (Zemlja pionira puna je sretnih melodija). Ono što je mogla biti vježba iz sladunjave i lažne nostalgije, postaje nijansirana, tankoćutna i nipošto sretna drama o odrastanju. Njih troje moraju na pragu sazrijevanja podnijeti odgovornost, i to ne samo na željeznici. U ranoj dobi suočavaju se sa surovom kapitalističkom stvarnošću. Samohrana majka blizanaca naporno radi, no jedva spaja kraj s krajem, a obitelji prijeti gubitak doma. Gergö živi s bakom i djedom jer roditelji moraju raditi u inozemstvu, a i on mora odlučiti hoće li to biti i njegova budućnost. Klára Trencsényi portretira svijet u kojem je uspomena iz prošlosti jedino što nudi sigurnost na putu prema budućnosti jer nijedne ustanove koja bi to trebala jamčiti nema.
